Piše: Željko Tomašić
========================
Zovem se Max. Po zanimanju sam pas. Po opredjeljenju domobran.
Nikada nisam napadao tuđe dvorište, nisam osvajao susjedove kosti niti sam imao pretenzije na tuđi teritorij. Svoj život proveo sam čuvajući kuću, dvorište, garažu, cvjetnjak i ukućane.
Drugim riječima, radio sam ono što domobrani rade od pamtivijeka: branio svoje.
- Bez velike politike.
- Bez velikih riječi.
- Bez konferencija.
- Bez okruglih stolova.
- Samo sam čuvao ono što je moje.
Nakon godina službe otišao sam u pseću mirovinu. Pošteno.
Nisam tražio ni odličja ni spomenice. Dovoljna mi je bila pokoja kost i mjesto u hladu.
I tako sam jednog lijepog jesenskog dana odlučio otići na more.
More je bilo gotovo prazno. Nekoliko ljudi, lagani vjetar i sunce koje više nije peklo kao usred ljeta.
Pomislio sam:
- Max, zaslužio si. Vrijeme je za malo rehabilitacijskog plivanja."
Prilazim plaži.
A tamo me dočekuje službena ploča:
PSIMA ZABRANJENO KUPANJE.
Zastao sam. Pogledao more.
U moru:
- milijuni riba,
- tisuće rakova,
- lignje,
- hobotnice
- meduze,
- galebovi koji povremeno urone.
Svi mogu. Samo ja ne mogu.
Moram priznati da me to malo pogodilo. Čitav život čuvaš obalu, a kad poželiš zaplivati deset minuta, ispadne da predstavljaš sigurnosni rizik za Jadran.
Nisam se bunio. Disciplina je disciplina. U vojsci sam naučio poštovati zapovijedi. Odustao sam od kupanja.
Nakon sat vremena šetnje pojavila se druga potreba. Neću ulaziti u detalje. Nismo na sjednici Sabora pa nema potrebe opisivati sve što se događa na terenu.
Krenuo sam prema travnjaku.
Nova ploča.
ZABRANJENO VRŠENJE NUŽDE.
Dobro. Poštujem.
Krenem prema grmlju.
Opet zabrana.
Odem prema šumarku. Opet zabrana.
U jednom trenutku počeo sam se pitati jesu li ljudi konačno uspjeli izmisliti psa koji ne mora obavljati fiziološke potrebe. Možda postoji neka nova europska direktiva o samoodrživim psima.
Dok sam razmišljao o tome, iznad mene je preletio galeb. U letu je izvršio precizan zračni udar na parkiranu Škodu.
Nitko nije reagirao.
Nekoliko metara dalje golub je svečano otvorio sezonu onečišćavanja spomenika.
Nitko nije reagirao.
Jedna mačka upravo je završila nešto vrlo ozbiljno iza kioska.
Nitko nije reagirao.
Ali svi su budno pratili mene.
Počeo sam se osjećati važno. Možda nisam običan pas.
Možda sam strateški objekt od posebnog državnog interesa.
U međuvremenu jedan gospodin baca opušak u travu. Ništa.
Drugi ostavlja praznu limenku. Ništa.
Treći baca omot od sladoleda. Ništa.
Četvrti ostavlja plastičnu vrećicu iza klupe. Ništa.
Ja još uvijek tražim legalnu lokaciju za izvođenje osnovnih bioloških operacija.
Moram priznati da sam se počeo diviti ljudskoj civilizaciji. Uspjeli su zabraniti sve što je prirodno i tolerirati sve što nije.
Nakon dugog pješačenja ugledao sam natpis:
PLAŽA ZA PSE.
Srce mi je zaigralo.
Napokon!
Država je mislila na nas.
Do plaže sam stigao nakon petnaest minuta penjanja preko stijena, kamenjara i vegetacije koju ni divokoze ne koriste bez odobrenja nadležnog ministarstva.
Kad sam stigao, ugledao sam tri kamena, jednog morskog ježa i natpis "Dobrodošli".
- Hlada nije bilo.
- Pristupa nije bilo.
- Vode za piće nije bilo.
- Ali dobrodošlica jest.
Shvatio sam poruku. Ljudi nas vole.
Samo malo dalje od sebe.
Vratio sam se umoran kući.
Legao sam u hladovinu i počeo razmišljati.
- Kad se galeb uneredi, to je priroda.
- Kad se golub uneredi, to je ekologija.
- Kad se krava uneredi, to je poljoprivreda.
- Kad se čovjek uneredi, to je nezgoda. Kad se pas uneredi, to je pitanje javnog reda, mira i nacionalne sigurnosti.
I tada sam konačno shvatio bit cijele priče.
- Problem nije što sam pas.
- Problem nije ni što sam domobran.
- Problem nije čak ni to što volim plivati.
- Problem je što za galeba nema odgovorne osobe. Za mene postoji.
Zato sam odlučio prestati raspravljati s ljudima. Neka oni uređuju svoje pravilnike. Neka postavljaju svoje znakove. Neka organiziraju svoje povjerenstvo za nadzor kupanja pasa.
Ja ću i dalje čuvati svoje dvorište, voljeti svoje ljude i veseliti se svakom izlasku sunca.
Jer za razliku od ljudi, mi psi još uvijek vjerujemo da je svijet dovoljno velik i za one koji hodaju na dvije i za one koji hodaju na četiri noge.
A more?
More pripada svima.
Čak i galebu.
Napomena autora: Niti jedan galeb nije prijavljen nadležnim tijelima tijekom pisanja ove kolumne, iako su dokazi protiv njih brojni i svakodnevni. 😄
