Piše: Željko Tomašić
========================
Povremeno se u hrvatskom medijskom prostoru pojavi neka vijest, izjava političara, sigurnosna procjena ili analiza koja ponovno otvori staro pitanje: postoji li kontinuitet određenih državnih i nacionalnih politika Srbije prema Hrvatskoj ili je riječ o nepovezanim događajima koje javnost naknadno slaže u cjelinu?
To nije pitanje mržnje, netrpeljivosti ili povratka u prošlost. To je pitanje političkog realizma.
Tijekom posljednjih trideset i pet godina promijenilo se mnogo toga. Nestala je Jugoslavija. Nestao je komunistički sustav. Promijenile su se vlade, predsjednici, političke stranke i međunarodne okolnosti. U međuvremenu su Hrvatska i većina država nastalih raspadom bivše države postale članice euroatlantskih integracija ili su prema njima usmjerile svoj razvoj.
No jedno pitanje i dalje ostaje otvoreno.
Zašto upravo u političkom i javnom prostoru Srbije, bez obzira na vlast i ideološke razlike među političkim akterima, kontinuirano opstaje ideja posebne brige za Srbe izvan Srbije, okupljanja „srpskog nacionalnog prostora“ i svojevrsnog političkog objedinjavanja Srba bez obzira na postojeće državne granice?
Mijenjaju se nazivi, ali temeljna ideja ostaje prepoznatljiva.
Nekada se govorilo o zaštiti ugroženog srpstva. Potom o stvaranju jedinstvenog nacionalnog prostora. Nakon toga o posebnim nacionalnim interesima Srbije u susjednim državama. Danas se govori o „srpskom svetu“.
Ne tvrdim da su svi ti koncepti identični. Nisu. Vrijeme se mijenja, kao i političke metode. Međutim, teško je ne primijetiti određeni kontinuitet razmišljanja koji nadilazi pojedine vlade i političke garniture.
Upravo zato nije neobično što mnogi hrvatski građani i danas spominju Memorandum SANU-a, kao jedan od dokumenata koji je obilježio intelektualnu podlogu političkih procesa krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća. Nije važno slaže li se netko sa svim tumačenjima toga dokumenta. Važno je da su pojedine ideje koje su tada iznesene desetljećima kasnije dobile različite političke oblike.
Pritom ne treba upasti u zamku teorija zavjere.
Nije svaki incident obavještajna operacija.
Nije svaki požar diverzija.
Nije svaki medijski napis dio organiziranog plana.
Takvo razmišljanje bilo bi jednako pogrešno kao i potpuno zatvaranje očiju pred činjenicom da suvremene države koriste širok spektar političkih, medijskih, gospodarskih, diplomatskih i obavještajnih alata kako bi ostvarile svoje interese.
Hibridno djelovanje nije izmišljotina. Ono je sastavni dio suvremenih međunarodnih odnosa.
Zato nije nelegitimno postaviti pitanje postoje li i prema Hrvatskoj aktivnosti koje nadilaze uobičajene političke i diplomatske odnose.
Posebno kada se desetljećima ponavljaju isti obrasci.
Od osporavanja karaktera Domovinskog rata, preko pokušaja izjednačavanja agresora i žrtve, pa sve do trajnog održavanja narativa prema kojem Hrvatska navodno predstavlja prijetnju ili problem za Srbe u regiji.
Pritom valja naglasiti nešto što se često namjerno prešućuje.
Nitko razuman ne govori o srpskom narodu.
Govori se o određenim političkim konceptima i državnim strategijama.
Kao što kritika ruske politike nije kritika svih Rusa, niti kritika američke politike znači neprijateljstvo prema Amerikancima, tako ni rasprava o velikosrpskim idejama ne može i ne smije biti usmjerena protiv običnih ljudi.
Problem nastaje onda kada se svaka kritika određenih politika pokušava unaprijed diskvalificirati etiketama nacionalizma, netrpeljivosti ili mržnje.
To nije argument.
To je pokušaj izbjegavanja rasprave.
A raspravljati se mora.
Jer povijest nas uči da političke ideje rijetko potpuno nestaju. Najčešće mijenjaju oblik, rječnik i metode djelovanja. Ono što se jučer zagovaralo otvoreno, danas se promiče sofisticiranije. Ono što se nekada pokušavalo ostvariti silom, danas se pokušava ostvariti političkim, medijskim, gospodarskim ili informacijskim pritiskom.
Upravo zato svaka ozbiljna država mora pratiti procese, a ne samo pojedinačne događaje.
Mora promatrati trendove, a ne incidente.
Mora analizirati kontinuitete, a ne samo dnevnopolitičke sukobe.
Hrvatska nema razloga živjeti u strahu. Nema razloga graditi neprijateljstva niti tražiti sukobe. Kao članica Europske unije i NATO saveza danas je sigurnija nego ikada u svojoj povijesti.
Ali isto tako nema pravo na naivnost.
Jer države koje zaborave vlastita iskustva vrlo brzo postaju taoci tuđih interesa.
Zato pitanje nije postoji li danas isti politički projekt kakav je postojao prije trideset ili četrdeset godina.
Pravo pitanje glasi: "koliko se promijenio njegov sadržaj, a koliko samo naziv?"
I dok god na to pitanje ne dobijemo uvjerljiv odgovor, dužnost je svakog odgovornog građanina, a posebno onih koji su stvarali hrvatsku državu, promatrati procese otvorenih očiju i bez kompleksa.
Ne zbog prošlosti.
Nego zbog budućnosti.
